U zadnje vrijeme Pag se počeo buditi, počeo se rađati nagon revolucije, želja za rodoljubljem, svijest za napretkom…. U istinu zapanjujuće. Dali je prošlo dovoljno vremena da svijet dočeka novog revolucionara, upravo sa našeg škrtog kamena? Ili je ovo vrijeme „paškog procvata“, jer trenutno gledajući; napreduje povijesna indicija za prokopavanjem kanala Košljun –Pag, kružni tok, semafor, istezalište, most….. Da nije nadolazeće proljeće dalo dah svog buđenja i satkalo u ljudima želju, snagu, poriv, volju? U zadnje vrijeme pažani pod krinkom ekrana i zatvorenosti svoje sobe, stvaraju lažnu revoluciju. Netko – nešto protiv svih, za slobodu govora, parlamentarnost, za jednakost, transparentnost… I Babilonci su krenuli graditi kulu prividnog uspjeha, ali na lošem temelju i kula se ubrzo pretvorila u krš. Gdje su pogriješili? Zar i mi ne razumijemo jedni druge a govorimo istim jezikom? Što je uništilo tako slavan narod, takvu silu, takvu moć?

Kako graditi i tražiti iskrenost kad se skrivaš iza pseudonima, pozivati se na tradiciju i ljubav prema gradu, a samim početkom ga priljubiš uz pogrdnost imena-naziva, stvarati svijest jedinstva a dijeliš ljude na „pašku“ rasu i one kojih život nanese u ovu pitomu pašku valu. Tko ima pravo suditi tko je što i koliko je tko što?  Tko  ima pravo tražiti nešto novo, bolje kad za to isto daje ništa? Velika većina nas je kršćana, zar smo zaboravili Božju zapovijed „Ne ukradi“? Jednostavno a tako složeno, bez sufiksa  „ako ukradeš imaš…, mogu drugi pa mogu i ja, tako danas svijet funkcionira, javno je pa mogu,….“, ništa od tog ne piše u sedam zapovjedi, samo „ne ukradi“ – kratko, jednostavno i jasno. Nema tu kao kod M. Držića, „našijenaca i tudeških“. Na vodilji odgovornosti počni od sebe, već tim što si potpisao svoje ime ispod napisane misli-rada, napravio si veliki korak. „To sam ja, to je moj stav“ – kreni od tuda, ako misliš mijenjati. Nemojmo biti javno prikriveni, nemojmo vikati „juriš drugovi“ sa začelja trupe. Stvarati uspjeh na tuđem intelektu, trudu i muci, samo je dokaz nedostatka vlastitog. Koristiti pogrdne i uvredljive riječi, samo je pokazatelj  bogatstva i veličine vlastitog vokabulara, domet vlastitog poimanja ozbiljnosti situacije.

Moj Bože, zar nismo svi jednaki od krvi i mesa, zar nas ne zebe ista bura, grize ista sol, prži isto sunce između ova dva brda pod plavim svodom. Koliko smo slični da budemo različiti? Čemu lomiti koplja, kad ih možemo udružiti, čemu se virtualizirati kad nas korak dijeli od razgovora, čemu koristiti tuđe kad uz malo truda možemo stvoriti svoje.

I za kraj bih samo rekao, kako je ovaj tekst izašao ne iz mržnje, zavisti  već iz žalosti i neizmjerno velike tuge za onim što si sami radimo. Ne tako dugo bio je karneval, svi kao jedan u tih par dana, a kasnije niti se ne pozdravljamo, već stvaramo mržnju jedno prema drugom i blatimo ono što imamo i sa čime se tako neizmjerno ponosimo.