Nakon onoliko silnih reagiranja teksta «Pervi dan škule», triba san se uvatit sljedećeg teksta i slike kako bi upotpuni cjelinu. Generacija je burno reagirala, ali nismo postigli konačni «konsenzus»,( je se to tako danaska rece? ) ili ajmo reć zajedništvo. To ne znači da se mi ne znamo nać, nego jednostavno životne prilike ili «neprilike» govore drugacije. Pa da zaokružimo to sa još jednom slikom i novim tekstom.

Draga moja generacijo, ne moren verovat da smo uspili! Prema onome ca danaska govore pravnici i birokrati svih versti, svi mi ki smo bili dica šezdesetih, sedandesetih godišć, sad već pasanoga stoljeća, po svemu sudeći više ne bi trebali bit živi! A, pitat ćete se zac, ca sad Bebić tlapi.

Zato ca nismo imali popiturane postijice, zato ca ni bilo zaštitnih pokrovcićov na utičnice, a dobro je bilo ki je i struju kako triba ima doma, niti na botijice od mlika, zato ca nismo zakracunivali vrata, niti imali kjuci od ormarići, ke sad dica nosiju oko vrata, pa kad izgube kjuc, sa mobitelom zoveju mater ili oca, i to za svakoga imaju po jedan mobitel, za mater u livu tašku, za oca u desnu tašku, auta ki ga je ima, a oni ki su ga imali ni bilo više od fića ili stojadina, zato ca smo se vozili na balinjeri, ki god je ima i biciklicu ili romobil, potli su svi kupovali «Ponice», i nismo nosili kacige naglavu, zato ca smo pili vodu od perve funtane ili lokve na ku smo nabasali u «Kunteju» kad smo se boćom igrali, a ne oni danaska pijeju vodu iz botijice, više košta ta jedna botijica nego celi kubik vode. A, ca drugo reć nego: »Ajme meni». Ali to je neko drugo živenje, ko morda mi i ne razumimo.

Po celi dan smo bili van, igrali se sve dok škuro ne bi zašlo vanka. Ni nas niki moga mobitelon zvat da dojdemo doma ili di smo. Nismo imali kompjutere, ni satelitske antene, niti nas je puno bilo briga za televiziju. Bili smo i imali prijateje. Kad si izaša vanka kuće, uvik si nabasa na nekoga sa kin se moreš igrat. Igrali smo i nogomet i graničara, dobili ki put boćon uglavu, ali nas ni boli nivrag. Kopali smo jamice i igrali na bočice, ke smo sami nacinjali. Spametin se kad bi na mostarcić tukli stariji bi govorili: «cara u bočice, pol meni, pol tebi, da se maška ne oženi», i uvik bi bočica pukla napol. Padali smo od kamarižov, murav, smokav, kigod je i ruku prebi, ma ni bilo sudskih tužbi. Ostraha ne bi nanka reka doma da si pa. Neki su bili pasali, neki nisu, pa su pali razred i morali ponavjat. Sve jedno nam ih je bilo žal. Strašno!?

Kontrolni se nisu odgajali. Kad bi učiteljica rekla tad ga se i pisalo. Odma ijadu «šalabahterov», tako smo zvali oni mali papirići na kome bi stala cela naša nauka, da nas učiteljica ne uvati da prepišujemo. Učiteljica je bila ka i Bog. Strah i trepet. Kome je onda napamet pa «mobing». Niki ni moga pomislit da mu otac ili mater dojdeju u škulu, da nas izvuceju iz zla koga smo ucinli. Zna se je red.

Mi dica šezdesetih imali smo svu slobodu voga svita, pravo na uspjeh i neuspjeh, i na odgovornost sami za sebe. I naucili smo se tin nosit. I uspjeli smo. Čestitam generacijo. Imali smo sriću, da smo naresli prije nego su političari, pravnici i birokrati poceli rivat nos u naše živote.

I da se ne biste previše mucili, nabrojit ću ovde onih ki su se 10.10.1970., tako piše otraga na sliku, jušto pred ceterdeset godišć slikali, redom:

Pervi red: Dubravko Oguić, Darko Buljanović, Đurđica Rakamarić, Snježana Čepulo, Antica Bobić, Neda Skitarelić.

Drugi red: Mladen Škoda, Doris Grubišić, Davor Škunca, Jure Kurilić, Sonja Kurilić,

Treti red: Dražena Bagić, Davorka Orlić, Lidja Čepulo, Ante Fabijanić, Jagoda Bistričić, Ante Donadić,

Cetverti red: Branimir Maričević, Janja Živčić, Ivo Grašo, Ružica Radoslović, Igor Karavanić, Josip Potočnjak,

Peti red: Želimir Sabalić, Ante Negulić, Ljiljana Pogorilić, Eli Buljeta, Ante Šojat.

I naša draga učiteljica, Marija Buljeta.

Veseli i zdravi bili, na kome god kraju svita se nalazili.